Zgodan, lep, šarmantan, ali...
I tako ti ja nakon raskida upoznam super dečka. Ustvari, znam ga odranije... On je drugar mog brata i bila sam strahovito zaljubljena u njega kad sam bila mala i naravno on me nije ni primećivao, štaviše čak se i ne seća mog postojanja. Međutim nakon par godina, ipak uočio je i tu čudnu pojavu da ja ipak postojim. Krene tu dopisivanje, situacija se dovodi do usijanja, ponašao se kao da sam jedina na svetu i svu pažnju je pridavao meni, dok se jednog dana nije opio do te mere da mi je priznao da mu se bivsa devojka (da napomenem, od pre tri godine) jos uvek mota po glavi i misli su mu rasejane. U tom trenutku, da sam mogla da gurnem ruku kroz telefon, verovatno bih ga zadavila, a ovaj blog pislala iz nekog zatvorskog internet centra (ako to uopšte postoji). Međutim, kako okolnosti nisu dozvoljavale, zločin je izostao. Hmmm... U ovakvim situacijama čovek treba da se zapita, da li je nekim osobama mozak ipak jedan vid luksuza. U razgovoru sa najboljom drugaricom, koja je sličnog mentalnog sklopa kao ja, doduse malo normalnija, shvatamo da treba da otvorimo nešto slično instituciji ’’Crveni krst’’, pa da svi iskompleksirani i isfrustrirani pripadnici muške vrste pohrle na lečenje svojih trauma, stvarajući na taj način drugima traume. Alo bre, pa i mi smo nečija deca... Elem, povodom mog najnovijeg slucaja, on je samo to hteo da mi kaže i ako mi je za utehu neće tu nista da bude...Kako on samo ume da uteši čoveka, pa mislim da mi više radosti u životu niko nije priuštio... Ostaje mi samo da sedim sama sa sobom i da se smejem slučajevima koji prolaze kroz moj život i da se smejem samoj sebi,jer, na kraju krajeva, sve sam to sama dozvolila u životu...A moj zgodan, lep, šarmanat muškarac je tu, sada pokušava da izvadi situaciju...Ali, neka ga još malo, valja se...
P.S. A možda i ova ideja sa ’’Crvenim krstom’’ i nije tako loša...Tragikomedija u najavi...
