Vašarski autobus
Danas sam se, idući na
posao autobusom, naslušala raznoraznih priča. Elem, u obližnjem mestu odvijala
se seljačka smotra zvana vašar i babe su sa sve svojim torbama, korpama, štapovima
izašle malo u narod. Uvek sam smatrala da je za te saborne prilike potrebno uvesti još jedan autobus za naše cenjene
penzionere, kako bi svi uspeli da se spakuju sa svojim prtljagom, međutim, to
je samo još jedan trošak više za preduzeće. Naravno, vašar je jedinstvena
prilika u godini da se bakice međusobno vide i ispričaju tuđe dogodovštine i
muke, jer šta babe drugo rade nego što vode računa o tuđim životima i sve to
čisto rekreativno. Ima onih koje se dobro i vitalno drže, ali mi nikada nije
bilo jasno zbog čega polupokretne babe šetaju svoje štake po gužvi, jer je
logično da će ih ruke boleti narednih nedelju dana. Da se u autobusu služi kafa
to bi bila prava trač partija. Ko je sa kim pošao i došao, ko se udao i razveo,
a omiljena tema je, kako sam zaključila, ko je umro od nihovih ispisnika. Prvo
žale za žrtvom, zatim prisećaju se celokupnog njegovog detinjstva i zivota,
nakon toga kreću na detaljnu analizu istorije bolesti, od nastanka, prvog
simptoma do poodmakle faze. Zatim pokušavaju da se prisete da li je neko od
njegovih predaka bolovao od toga, kako bi povezale sa naslednim faktorom. Nakon
što opišu razdoblje od kolevke pa do groba (znam da zvuči malo morbidno, ali
realno je tako), krecu sa optužbama „ožalošćenih“, jer da su bolje brinuli o
njemu, verovatno bi poživeo bar još godinu, dve (taman da napuni devedesetu), a
oni što pre da ga sa’rane (kao da oni određuju ko će kad da umre). Nakon toga
tema biva istrošena, a ona raspuštenica koja samo traži sponzora postaje
aktuelna:“Sramota, mi se pokidasmo od posla, a ona sve na gotovo, je’e sam’
salame, mrzi je i šerpu da uzne u ruke.
I slavu prestala da slavi, kaže da neće da se muči da sprema.Sam’ ide k’i
poludela po putu,od jednog do drugog, a ja nemam vreme ni d’ odmorim noge! Eee,
moja ti, ja kad sam bila u njene godine, letela sam svakoga da uslužim, zato
sam sad ovako stara i bolesna...“. Baba verovatno žali što nije bila pametnija
dok je bila mlađa, ali nisam htela da ulazim u tu psihologiju. Svo to
„džakanje“ dodatno razljuti šofera, koji i inače svakog dana ustaje na levu
nogu, te se prodra da podseti babu koja je uzela monolog u usta da nije platila
kartu. Eeee, tu mu baba očita finu bukvicu o tome kako ona jeste stara, ali
nije nepoštena i zaboravna i da će da mu donese kad bude izlazila, sad ne može
da se diže jer se namestila i lepo sela tako da je ne boli kuk. Ja, koja već
debelo kasni na posao zbog gužve na putu, ustajem da ustupim mesto jednom
čoveku sa malim detetom, a i iskreno uvek kad kasnim imam utisak da kad stojim
u autobusu on brže ide, a kad sedim samo
dangubim. Naravno, na sat sam prestala da gledam, da ne bih sama sebi dizala
paniku, jer znam da me dragi vec poduže čeka da mu prosledim ključeve od stana.
Čovek mi promumla nešto što sam se ja potrudila da shvatim kao zahvalnost, mada
je više ličilo na ono „Fala bogu da si se konacno setila! “ i sede na sedište,
dok je dete umazano od šećerne vune nabijalo prljave prste u usta. Meni se ova
svakodnevna vožnja od desetak minuta toliko odužila, da mi je postajalo muka od
silne gužve, neokupanih ljudi i ustajalog vazduha u autobusu. Hrabro sam počela
da grabim ka vratima, preko torba i oborenih štapova, što je bila skoro
nemoguća misija, pa sam odustala da ne bih polomila noge kada šofer naglo
zakoči. Na izlazu su svi počeli da se guraju i da se bukvalno penju jedan preko
drugog, kao da će se vrata autobusa odjednom zatvoriti i mi ćemo ostati večiti
zarobljenici u njemu. Doteturam se nekako do izlaza i udahnem vazduh, ošamutim
pluća velikom koncentracijom kiseonika, pa nastavim dalje, put moje škole, dok
su iza mene ostali ostaci vašarske gungule.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
